Uvijek počinje na isti način, SKORO uvijek, DRUGI DIO

Romantične veze, jesi li ti single ili si u vezi?

 Pa da nastavimo dalje, jer ima dalje, i dublje ako si spreman brate.

Muškarci i žene u romantične veze ulaze ne kao cjelovite osobe, već kao hodajuće projekcije, vukući svoje neproživljene strahove, neispunjene potrebe i nerazriješene rane iz djetinjstva u naručje osobe koju jedva poznaju. Ja, ti, mi vi, oni, ona, ono to zovemo ljubav. I većina mojih romantičnih veze je bila baš takva, bio sam hodajuća projekcija. Moj prvi brak (da, imao sam ih više, hahahaha) je bio 100% kao pod hipnozom, kad to sada pogledam nakon dugo godina poslije… Nije niša bilo pogrešno sa njom niti sa mnom, jednostavno smo bili hipnotisani i “lose” programirani. Još uviket traje taj process budjenja, ko zna dali cu se potpuno probuditi u ovom životu…ali radim na tome, svaki dan, svaki svjestan trenutak u kojem se probudim i prepoznam…

I tako, kao ljudi pod hipnozom, nastavljamo da upadamo u istu zamku, misleći da će ovaj put biti drugačije. Ali nikada nije, jer još nisi sebi postavio najstrašnije pitanje koje jedan muškarac može postaviti: „Šta ako sam ja odgovoran za ovaj obrazac?“ A jesam, svaki put! Uhh, nije mi dao moj ego da to ikada sebe zapitam…ali stvari se mjenjaju, sada se zna ko maltu mješa ako visak drži, most of the time.

Hoćeš da kriviš žene. Da ih nazivaš manipulativnim, varljivim, površnim. Ali čika Jung bi te pogledao pravo u oči i pitao: „A zašto si dozvolio sebi da te izabere upravo ta žena?“ Joooojjj, kako ovo boli, do kostiju brate.

Vidiš, muškarac koji odbija da se suoči sa vlastitim unutrašnjim ženskim svijetom, osuđen je da postane rob njenog. Ti nisi žrtva. Ti si dobrovoljac. Da, i ovo je bolno, osjetim te brate. Dobrovoljac bio i sam hahahahhahaaa.

Ti si izabrao da budeš budala. Da glumiš ulogu u njenoj privatnoj bajci. Jer suočiti se sa sopstvenom prazninom, sopstvenim nedostatkom cjelovitosti, bilo je daleko strašnije nego igrati ulogu u nečijoj tuđoj fantaziji. I evo gdje će većina vas prestati slušati. Jer ovdje prestaje komfort, a počinje odgovornost. Znam taj osjećaj…znam ga.

Bez obzira koji je tvoj stav i mišljenje o njemu, Jung nije nudio jeftina rješenja. Nije ti dao tri koraka do „alfa muškarca ili muškosti“. Dao ti je brutalni, doživotni zadatak suočavanja sa sobom. DOŽIVOTNO!! Da sjediš sam, u tišini sopstvenog uma, dok iluzije ne počnu da se raspadaju. Kao što ja to upravo radim dok ovo pišem, u tišini i refleksiji, u suočavanju, ali ti mogu reći da je sada lakše nego prije… Dok glas u tvojoj glavi koji ti govori da si ništa bez nje ne počne da umire, zauvijek. To je game changer, bar je bio za mene.

I nemoj se zavaravati, taj glas (ego) će se boriti za svoj život. Govoriće ti da ti treba, da si nepotpun bez nje, da nijedan muškarac ne može živjeti bez ženske validacije.
Ali Jungovo učenje ti šapuće nešto daleko opasnije:

„Mužkarac koji može stajati bez nje, bez odobravanja, bez aplauza, bez potrebe da bude potreban tek je tada zaista slobodan.“ SLOBODA BRATE…neprocjenjivo, vjeruj mi.

Slobodan od projekcije, slobodan od performansa, slobodan od tiranije života kao tuđa ideja o muškarcu.

I kada dođeš na to mjesto, ne postaješ hladan niti dalek. Naprotiv! Postaješ stvaran, ukorijenjen (ili ti grounded što bi ameri rekli) muškarac koji je potpuno živ u vlastitoj koži, tijelu, duhu i lingam-u. Pun enregije koju ona može da osjeti i prepozna, osim ako nije pod hipnozom.

I tada, paradoksalno, žene će te najviše privlačiti. Ne zato što ih trebaš, nego upravo zato što ih ne trebaš. Gledaš drugim očima, budan si naizad. Tako je lijepo gledati ;-). I nasmiješ se, ne zato što si bezosjećajan već zato što napokon razumiješ. Koje budjenje brate! Razumiješ da je ona na vlastitom putu. Da ona mora da se suoči sa svojim animusom, da se probudi iz svojih iluzija. I ti ne možeš to uraditi za nju, ne možeš je spasiti od nje same. Možeš učiniti samo ono što je Jung učinio, da hodaš svojim putem tako neustrašivo da postaneš živo ogledalo koje svima odražava istinu.

Većina će od toga pobjeći. Ali nekolicina, rijetkih, budnih žena, će ti zahvalit na tome. Prepoznat će, sjetit će se svoje iskonske magije, šta znači biti žena…

I to je razlika između toga da te vole, ne zbog uloge koju igraš, već da te poštuju zbog muškarca kakav si postao.

Kada taj trenutak dođe, trenutak kada konačno shvatiš da više ne moraš da se pretvaraš , počet ćeš primjećivati nešto čudno. Primijetit ćeš koliko se ljudi osjećaju nelagodno u tvom prisustvu.

Osjetit će to, čak i ako ne možeš imenovati šta je u pitanju. Težina tvoje prisutnosti će ih uznemiriti jer se više ne uklapaš u predvidljive kategorije koje koriste da bi se osjećali(a) sigurno. Jung je upozoravao: individualan, otvoren i slobodan muškarac nije dobrodošao u društvu. Nije više konformista. On je strašan, neshvaćen, označen kao distanciran ili arogantan. Ali istina je mnogo više prijeteća, ti si jednostavno postao nedodirljiv, neiskoristiv, nemoguće te je manipulisati jer vidiš kroz igru. Postaješ divlji i slobodan, nakav kakvog svaka budna žena priželjkuje i traži. Neam ih mnogo takvih, a najmanje u krugu “spiritualno probuđenih” gurua, tantra fake, self proclaimed iscjeljitelja.

I tu postaje zanimljivo. Ljudi koji su nekada molili za tvoju pažnju, tvoje odobravanje, tvoju potvrdu počet će da ti zamjeraju što ti više nije potrebna njihova.

Žene, naročito one koje su još zarobljene u fantaziji o „savršenom muškarcu“, optuživat će te da si emocionalno nedostupan. Reći će da si previše u svojoj glavi, previše analitičan, previše dalek. Ali ono što zapravo misle jeste: „Više te ne mogu kontrolisati.“ Izašao si iz uloge. Prestao si biti glumac iz njihovog scenarija. A bez scenarija one ne znaju šta da rade s tobom, jer si prestao biti lik. Postao si čovjek. Muko moja, šta sada da radim!?

Jung se jednom našalio rečevši da su bogovi postali bolesni. Ono što su drevne kulture zvale božanskim opsjednućem, moderna psihologija zove neurozom. Rumi i Šams kao za primjer.

I ne zavaravaj se, muškarci koji tragaju za potvrdom su duhovno najviše bolesni. Misliš da si romantičan kad kažeš: „Učinio bih sve za nju“ ili „Ona mi je sve.“ Ali Jung bi odmahnuo glavom i rekao ti da ono što ti zoveš ljubavlju zapravo je odbijanje da nosiš vlastitu dušu. Lakše je projicirati na ženu, učiniti je nosiocem tvoje nade, smisla, svrhe. Jer ako ona to nosi, ti ne moraš. Moraš imati muda brate (onako prosto rečeno).

Ali evo okrutnog obrta: kad shvati da nikada nije bila stvorena da nosi tvoju dušu, ona će je ispustiti. I ti pukneš brate. Odavde dolazi ona naša, ma puko ko’ petarda.

Moraće. Jer nijedna žena, ma koliko voljela, ne može nositi težinu muškarca koji odbija da nosi samog sebe. A kad je ispusti, osjetit ćeš se izdanim. Ali ne bi trebao. Trebao bi joj se zahvaliti, od srca. Jer u tom trenutku kada iluzija padne, prvi put stojiš licem u lice s istinom: posao postajanja muškarcem nikada nije bio njen. Oduvijek je bio tvoj. Plakao sam kada sam ovo shvatio, još ponekad suza sama krene, ona oslobađajuća.

I u tom sirovom trenutku jasnoće imaš dva izbora; možeš je kriviti ili se možeš zapitati, osvjestiti. Možeš se pridružiti gomili bijesnih muškaraca koji upiru prstom u žene, ismijavaju ih, prezrivo ih odbacuju kao kukavice koje nikada nisu imale hrabrosti suočiti se s vlastitom prazninom, traumama iz djetinjsta, A ko to ih nema??

Ili možeš učiniti ono što bi Jung tražio od tebe, da se okreneš unutra. Da započneš usamljeni, zastrašujući, ali oslobađajući rad individuacije, postajanja cjelovitim bez potrebe da te neko drugi upotpunjava.

Jer istina je: žena koju tražiš tamo napolju odraz je dijela tebe samog koji si napustio. Juppiiii. Sada znaš!

Dok se ne suočiš s tim dijelom, svaka veza će biti predstava. Svaka povezanost, transakcija a svaka ljubav, laž. Ali kad se suočiš s tim, kad integrišeš vlastitu unutrašnju ženstvenost brate moj, postaješ muškarac koji više ne mora trčati za ženama. Ne juriš ih. Ne manipulišeš njima. Ne izvodiš predstavu zbog njih. Ostaješ miran i duboko ukorijenjen u ono što jesi.

I iz tog mjesta se dešava nešto čudesno. Prestaješ privlačiti žene koje žele muškarca koji ce im pomoći da one postanu cjelovite, kompletene žene. Počinješ privlačiti žene koje žele istinu. (da me ne bi pogrešno shvatili, a i da se to dogodi, ne hajem, svi smo mi cjelovita bića pri samom rođenju, ali smo jedno kada se Šiva i Šakti energije ujedine i spoje).

I znaćeš kad se to desi. Jer ona neće tražiti da glumiš. Neće pokušati mijenjati tvoj scenarij. Neće se zaljubiti u tvoju fantaziju. Stajat će pred tobom, gola i stvarna. Ne kao božinja koja traži obožavanje, već kao ljudsko biće spremno da hoda vlastitim putem pored tebe. Bez maski i projekcija. Bez igre i igrica.

A kad je sretneš, onu pravu nju, a ne fantaziju — odmah ćeš znati razliku.

Neće te zatrpati velikim izjavama. Neće te tretirati kao izgubljeni dio svoje puzle. Neće te zavoditi jezikom ispunjenja, parfemima, jer ne traži da bude ispunjena. Ne traži da bude spašena. Ona je odradila posao. Suočila se s vlastitom sjenom. Pogledala vlastitog unutrašnjeg muškarca i zauvijek spalila vlastite iluzije.

I zato joj neće trebati da ti glumiš. Neće joj trebati da nosiš njenu dušu.

Stajat će pred tobom, cjelovita sama po sebi, gledajući te u oči. Ne kao muškarca kojeg želi oblikovati i manipulisati, nego kao muškarca kojeg je konačno spremna sresti. I u tom susretu nema očaja, nema prianjanja niti predstave. Postoji samo istina. Sloboda da budemo ko smo, jedno pred drugim.

A ta istina, reče Jung, najrjeđa je i najopasnija vrsta ljubavi. Ljubav koja ne traži ništa, a daje sve. Jer ne rađa se iz potrebe, rađa se iz slobode.

Slobode da izabere. Slobode da ode. Slobode da stoji uz tebe bez iluzija, bez maski, bez straha.

Ali vam moram nešto reći, većina vas ovo nikada neće doživjeti. Jer većina će odustati prije nego stigne tamo. Pristaće na predstavu i na fantaziju. Pristaće na prolazno uzbuđenje da bude viđen kao neko ko nije, jer suočiti se s onim što zaista on jeste još uvijek izgleda nepodnošljivo.

Ali ako imaš hrabrosti (da ne kažem muda) da nastaviš hodati, da nastaviš biti sam, da skidaš sloj po sloj laži koje si izgradio (ili su ti dali te programe) da bi bio prihvaćen…

Naći ćeš se na ivici nečega zastrašujuće lijepog. Naći ćeš sebe.

A kad se to desi brate, žene više neće biti izvor tvog identiteta. Neće više biti ogledalo u kojem se potvrđuješ kao muškarac. Postat će nešto sasvim drugo. Pojavit će se stvarne i budne partnerke, ne nagrade. Ogledala, ne majke. Saveznice, ne spasioci.

I voljet ćeš ih, jako, ne zato što ih trebaš već zato što ih biraš.

Iz mjesta čiste muške snage i energije. Iz mjesta cjelovitosti. Iz mjesta koje zna, bez pardona, ko si!

Carl Jung nam nije ostavio mapu. Ostavio je upozorenje: svaki muškarac koji odbije da se suoči sa sobom postaje rob tuđih projekcija a naročito ženskih.

Ali ostavio ti je i izazov: da kreneš putem individualizacije.

Da prestaneš kriviti žene za uloge u koje si se sam dobrovoljno prijavio. Da prestaneš tražiti cjelovitost u nečijim očima. Da prestaneš čekati da budeš izabran.

Jer muškarac koji izabere sebe potpuno, bez izvinjenja, neumoljivo je  muškarac kojeg više ne možeš zarobiti fantazijom.
Ne možeš ga zavesti predstavom. Ne možeš ga svesti na lik iz tuđeg scenarija.

On postaje autor svog života.

I tako, brate moj, dođosmo da kraje i ove surove ali oslobađajuće istine. Sada, budi sam kako bi tvoj slijedeći spoj bio magija bez kraja…spoznaj ko s ii svijet je tvoj.