U hladu ispod dženarike

Dok ležimo u hladu ispod starog drveta dženarike, sunce lagano pada kroz guste grane, ostavljajući zlatne šare po njenom lijepom licu. Spojeni smo – fizički, emotivno, pa čak sa prirodom oko nas. Njen dah je miran, topao. Dok ležimo u zagrljaju, ona prstima lagano prelazi po mojoj ruci i u jednom trenutku šapće:

Srce ti kuca lijepo. Ritmično.

Pogledam je i nasmijem se. Nisam siguran da li mi srce zaista kuca ritmično ili je samo sretno što je ona pored mene. Možda su to isti ritmovi kada srce zna prepoznati pravi trenutak, pravu osobu, pravi mir.

Osjećam se ispunjeno. Ne onom prolaznom srećom koja traje dok traje šolja kafe ili dok ne zazvoni telefon, nego onom dubljom, tihom, koja se smjesti u grudima i tu ostane, nenametljiva, ali stalna.

Vikend koji smo proveli zajedno bio je nezaboravan. Ne zbog neke velike avanture, ne zbog luksuza, niti zbog planiranja. Naprotiv, sve je bilo jednostavno: priroda, mir, duga šetnja, poneka šala i tišina koju nismo morali popunjavati. Samo prisutnost, samo mi.

Petak navečer smo došli ovdje, u njenu staru kuću na selu. Kuća od kamena, drveni prozori, miris djetinjstva i prošlosti. Iza kuće, dženarika. Nije to drvo nešto veliko ni raskošno, ali ima dušu. Kaže mi da su pod njom nekad sjedili njeni djed i nena, da su se tu ljeti hladili i zimi grijali pričama. Sad tu ležimo mi. Naše vrijeme je sada.

U subotu ujutro smo ustali rano. Krenuli smo na lagano trčanje stazom pored rijeke. Nismo trčali brzo. Više je to bilo kretanje kroz prostor i trenutak, trčanje s pogledima, s osmijesima, s tišinom koju ne moraš ispuniti riječima. Kasnije smo se vratili, popili kafu u bašti, jeli dženarike koje su same padale u krilo. Slatke, zrele, pomalo kisele. Kao i život.

I onda nedjelja. Dan za usporavanje, dan kad vrijeme stane. Ležimo ispod drveta, a ona mi dodiruje prsa i kaže da mi srce kuca lijepo. Da je ritam mog srca skladan s njenim mirom. Ne znam da li je to moguće, ali želim vjerovati da jeste.

U jednom trenutku okreće se prema meni, ozbiljna, tiha.

Znaš li koliko je rijetko pronaći nekog s kim ti je dovoljno samo disati? pita.

Klimam glavom i kažem, znam.

Ne tražimo od života velike stvari. Samo da nas neko vidi ali onako stvarno. Da bude uz nas i kad smo najtiši. Da ne mora ništa govoriti, a da sve kaže.

Posmatram kako vjetar miče par listova iznad nas. Zvuk je blag, umirujući. Sjećanja na ovaj vikend ostat će mi urezana, ne zbog toga gdje smo bili, već zbog toga kako sam se osjećao. Voljeno. Prihvaćeno. Smireno.

Ustajemo polako, jer vrijeme je da krenemo nazad. U svijet pun obaveza, buke, žurbe. Ali nosimo sa sobom nešto važno, taj ritam srca pod dženarikom. Ritam koji ne zaboravlja. Ritam koji podsjeća da prava bliskost ne traži puno.

Pogledam je još jednom dok zaključava vrata stare kuće. Osmijeh joj je blag, oči tople. Znam da ćemo se vratiti ovdje. Možda za sedmicu, možda za mjesec. Ali u meni će ovaj trenutak ostati zauvijek.

Dok se auto udaljava niz seoski put, a dženarika ostaje iza nas, znam – to nije kraj. To je početak jedne priče u kojoj je srce naučilo da kuca ritmično, jer je konačno pronašlo melodiju.