Koliko dugo ćeš ljubav miješati sa spasenjem?
Dolazi trenutak u životu svakog muškarca kada aplauz utihne, kada potraga za ženama postane prazna, kada uspjeh ima okus praznine. U tom trenutku nešto drevno, zaboravljeno, se budi ispod svih njegovih postignuća, tuga bez lica, čežnja koju logika ne može umiriti niti um razumjeti.
Odjednom se sjećanje vraćaju i taj muškarac susreće duh svoje prve ljubavi. Ne ženu u stvarnom svijetu, već majku unutar svoje podsvijesti. Carl Jung je pričao i upozorio na taj trenutak. Nazvao ga je majčinski kompleks! To nevidljivo naslijeđe, psihološka arhitektura toliko duboka da, dok nije osviještena, postaje reakcija na ranu za koju muškarca zna ni da je nosi cijeli svoj život.
Odma da razjasnimo da ovo nije optuživanje majke. Ovo je razumijevanje da najopasniji zatvori nisu sačinjeni od rešetki i lanaca, već od unutrašnjih programa, očekivanja, arhaičnih arhetipova i neizgovorenog uvjerenja da se ljubav mora zaslužiti time što postaješ ono što mama nikad nije tražila, ali si ti mislio da joj je trebalo.
Od prvog daha ona je bila tvoj cijeli svijet. Njen osmijeh, odobrenje. Njena šutnja, kazna. Bila je prvo ogledalo, i ono što si vidio u njenim očima uzeo si za istinu o svojoj vrijednosti. To zovemo duboka psihološka arhitektura.
Jung je rekao da arhetip majke nije sama majka. To je simbol duboko ukorijenjen u kolektivnoj podsvijesti. To je nacrt porijekla, njege, zaštite, ali i gušenja, regresije i psihološke zavisnosti (zlostavljanja). Ovo postaje naše skriveno, duboko i neistinito JA, osim ako se ne osvjesti i integriše.
Ovdje dolazi do pukotine: kada stvarna žena, tvoja majka, ne ispuni nemoguće ideale tog arhetipa, dijete ne tuguje, već se prilagođava. Stvara verziju sebe koja će zaslužiti njen pogled, njenu ljubav, i ujedno preživjeti. Ta verzija postaje maska, dubok program. Maska postaje pogrešno programiran muškarac. A unutar njega ostaje dječak koji je ranjen, glumi, nadoknađuje, trči za ženama ne radi intime, već radi popravke, ne radi povezivanja, već da oživi majku koja živi unutar njegove ne(svjesne) rane.
Jung je rekao: Što nije postalo svjesno, bit će (do)življeno kao sudbina.
I tako sam i sám ponavljao isti obrazac, dugo vremena...
Zaljubljuješ se u žene koje odražavaju njenu hladnoću, distance i šutnju. Sabotiraš sebe i odnos kad si nadomak samog uspjeha. Srušiš se pred ženskim neodobravanjem. Ne zato što si slab, nego zato što još uvijek vjeruješ da njen pogled odlučuje jesi li vrijedan postojanja. Istina koje se većina muškaraca nikada ne usudi suočiti: Ne možeš postati cjelovit dok ne ubiješ iluziju i ne možeš postati svoj dok ne izađeš iz psihičke orbite svoje majke!
Jung nije mislio doslovno "ubiti" majku (da nebi bilo zbunjenosti, hahaha), već uvidjeti razliku. Vidjeti majku ne kao božicu ili zlu osobu, već kao ljudsko biće koje je ograničeno, ranjeno i oblikovano vlastitom sjenkom i vlastitim pogrešnim programima. Sve dok to ne učiniš, ne voliš nju već ideju o njoj, ili se jednostavno boriš s pogrešnim mitom. I jedno i drugo su iluzije koje te drže slomljenim.
Sada, prije nego što nastavimo dalje, postavi sebi jedno pitanje: da li zaista biraš svoj život (žene) ili još uvijek pokušavaš dokazati vrijednost majci koja odavno ne gleda?
Ovo nije samopomoć. Ovo je operacija duše ;-). Jer svaki put kad reaguješ iracionalnom krivnjom, kad se paralizuješ pred odbijanjem, kad pretjerano ulažeš u odnose, tada ne djeluješ kao muškarac, već kao dijete koje se nada da će, ako bude dovoljno dobro, biti napokon izabrano. Uhhhhhh…
Tvoje ozdravljenje ne dolazi od toga da te izaberu. Ono dolazi od toga da sam sebe izabereš.
I da pustiš to sveto očekivanje da ti majka, koja ti je dala život, može dati i identitet.
Ne može! To je sada tvoj zadatak. Muškarac koji nije osvjestio “unutrašnju majku” ne živi i pravi sjesne izbore i odluke. On samo reprizira isti film. On ne vodi, nego nadoknađuje. Ne voli, nego moli za iskupljenje pod maskom. Jer ono što ga progoni nije osoba, već projekcija.
Jung je poručio: Podsvijest projicira svoj sadržaj na vanjski svijet kad nije integrisana.
Pitam te sada, šta ima privlačnije nesvjesnom muškarcu nego slika idealne žene (mame)? Tražimo je ne kao partnerku, nego kao ogledalo. Zamjensku majku koja će dovršiti priču koja nikad nije završena. Mi muškarci to zovemo hemijom ili vibracijom. ALI to je ponavljanje.
Mi kažemo: "Ona me upotpunjuje." Ali to je regresija dječaka koji traži emocionalnu sigurnost koju nije dobio kad je to bilo potrebno od nesvjesne mame.
Jung je to zvao projekcija. Ono kada se unutašnja ženstvenost, oblikovana prvom ženom u životu, projicira na sve žene koje sreće. Zapamti, nijedna žena ne može nositi teret nesvjesnog djeteta! Ona (žena) postaje preopterećena teretom očekivanja koje on ne zna izraziti:
da ga spasi, umiri, oprosti mu, upotpuni ga. Jer dječak ne traži, on samo čeka. I kad mu ona ne može dati ni ono što mu vlastita majka nije mogla dati, on se opet osjeća napušteno, ne od nje, već od rane koju je ona slučajno otvorila.
To je ciklus na koji nas je Jung upozorio, sudbina muškarca koji nije osvjestio svoje projekcije. On svaku vezu pretvara u ritualnu žrtvu, iskrvarivši svoju i ženinu dušu kako bi povratio nešto što se nikad ne može povratiti, savršenu majku koja nikad nije postojala.
I tako dolazimo do slijedećih pitanja: Koliko dugo ćeš dopustiti prošlosti da upravlja tvojim pogledom? Koliko dugo ćeš ljubav miješati sa spasenjem?
Jer dokle god arhetip majke u tebi ostane idealiziran ili demoniziran ti ne vidiš jasno.
Ne vidiš partnericu, niti vidiš sebe. Dok se to ne promijeni, miješat ćeš intimnost s potrebom, seks s iscjeljenjem, tišinu s odbacivanjem, a napuštanje s vlastitom sudbinom.
Ovo je istine koju je Jung ponudio: Žensko u tebi mora biti ponovno prisvojeno, a ne ponavljano. Da bi to učinio, muškarac mora “sići” duboko u vlastitu podsvijest. Mora se suočiti s boli koju je zakopao, ne da bi kaznio svoju majku, već da bi povratio vlastitu dušu.
Taj silazak Jung je zvao individualizacija. Ne potraga za savršenstvom, već integracija sjene, transformacija nesvjesnog obrasca u svjestan izbor.
Šta to znači za mene i tebe? To znači da ćeš, dok se ne suočiš s ranom, stalno tražiti od svijeta da te "mačinski" njeguje. A svijet to neće učiniti. Svijet će te lomiti dok ne postaneš vlastiti zaštitnik, dok ne postaneš vlastiti otac, dok ne povučeš drevnu lojalnost prema boli koja ti nikad nije služila. Taj proces nije poetičan, on je zbunjujući i ponekad jako bolan. Jer onog trenutka kad prestaneš tražiti majku u ženama, osjetit ćeš se usamljeno. Ne zato što jesi usamljen već zato što prvi put stojiš u tišini koju je ona prije ispunjavala. I u toj tišini počinje da se oblikuje pravi muškarac. Misliš da si zaglavljen jer si lijen. Misliš da nisi uspio jer ti nedostaje discipline. Ali šta ako je istina mračnija? Šta ako ne propadaš, već si odan? Carl Jung je primijetio da nesvjesnim ne upravlja logika, već mit. Jedan od najstarijih mitova kojih je još uvijek prisutan: Ako prerastem patnju onih koji su me odgajali, izdao sam ih. Ovo je neizrečeni pakt. Dječak ga ne piše, ali ga živi. I on ovako zvuči:
Ako je moja majka patila, ko sam ja da uspijem?
Ako je ona živjela bez ljubavi, kako se ja usuđujem osjećati voljeno?
Ako je ona nosila bol cijeli život, kakvo pravo ja imam da se osjećam slobodno?
To nije razmišljanje. To nije svjesna logika. To je emocionalna gravitacija koja te vuče nazad u psihološku atmosferu tvog djetinjstva. U “kuću” iz koje si možda fizički izašao, ali koju psihološki nikad nisi napustio.
I šta se ovdje događa?
Prigušiš svoj sjaj tik pred uspjeh.
Uništiš dobre veze prije nego postanu sigurne.
Tražiš odbacivanje. Ne zato što ga želiš, nego zato što ti je poznato.
Ne zato što to hoćeš nego zato što neki duboki dio tebe šapuće: Ako ja ozdravim, ostavljam nju iza sebe. Jung je ovu vrstu lojalnosti nazvao: arhetipska vezanost. Kada arhetip ne samo da utječe na tebe, nego te preplavi. Kada majčina bol postaje tvoj identitet. Kada njenu tugu nosiš kao relikviju bojeći se da je pustiš jer, ako to učiniš, ko si ti bez nje? Postaješ njen eho, njena sjenka, njena druga šansa. Ne svjesno. Ne zlobno. Već vjerno kao sin koji pokušava ispraviti ono što nikad nije bilo njegovo da popravi.
Evo paradoksa koji slama većinu nas muškaraca: Ne možeš iskazati čast svojoj majci tako što patiš uz nju. Možeš joj iskazati čast samo tako što evoluiraš iznad nje. Jer to nije izdaja, to je oslobađanje. Jer svrha sina nije da zauvijek ostane u orbiti majčine tuge. Već da izađe iz nje. Da ponese ono što nije bilo proživljeno. Da postane grana koja prekida ciklus, bez da posječe samo stablo ili korijen. To je prava zrelost. To je rođenje odraslog Ja, ne kao reakcija na bol, već kao svjestan čin razlikovanja. Dakle, ako vidiš da sabotiraš vlastiti uspjeh, ako stalno biraš malenost, ako se skupljaš pred radošću, mirom ili snagom, postavi sebi pitanje koje se većina muškaraca nikad ne usudi postaviti: Koga izdajem time što sam sretan?
I kada dođe odgovor, a doći će kao šapat, znaćeš tačno gdje rana još živi. Ali evo tvoje istine, i moraš je urezati u svoju dušu: Njena bol nije tvoja sudbina. Ona ti je dala život. Ali šta ćeš da uradiš s tim životom je tvoj dar njoj nazad.
Nisi ovdje da ponoviš njenu priču. Ovdje si da je dovršiš, ali ne tako što ćeš nositi njenu patnju, već tako što ćeš je osvijestiti i transformisati.Tako da jednog dana, kada pogledaš u vlastiti odraz u ogledalu, više ne vidiš njenu tugu, nego svoju suverenost.
Postoji jedna vrsta usamljenosti o kojoj niko ne govori: Usamljenost koja živi u muškarcu koji je napustio samog sebe. Budi se. Funkcioniše. Smiješi se kada treba. Ali ako pogledaš ispod površine vidjećeš dijete sklupčano u kutu njegove psihe, neviđeno, nečujno, i još uvijek čeka toplinu koja nikad nije došla.
Jung je rekao:
"Ono što ostane nesvjesno ne nestaje. Ono živi kao sudbina."
A najveća sudbina neiscjeljenog muškarca je ova:
Postaje prisustvo koje mu je nekada bilo potrebno, ali nikad ga nije dobio. Ne prema drugima. Nego prema sebi. Govori sebi da se "sabere" kada mu treba saosjećanje. Gura kroz iscrpljenost kada mu treba odmor. Podsmjeva se vlastitoj boli, smije se svojoj tuzi, sebe kažnjava zbog emocija koje bi umirio kod bilo koga drugog.
Ovakav muškarac postaje:
vlastiti autoritet bez ljubavi
vlastiti odsutni njegovatelj
vlastiti tihi sudija
Ovo je posljednja granica "kompleksa majke": Emocionalno napuštanje samog sebe.
Nije riječ samo o tome šta ti je majka učinila, već o tome kako sada sam sebe tretiraš istim jezikom. Kako njeno neodobravanje još uvijek odjekuje u tvojoj glavi, ali sada tvojim vlastitim glasom. Jung je to zvao unutrašnja majka, arhetip koji, kada je ranjen, sjedi na tronu tvoje psihe i upravlja tvojom vrijednošću, izborima, odnosima, osjećajem sigurnosti.
Šta većina muškaraca radi?
bježe
glume
zatrpavaju se poslom, ženama, bukom…
Ali gdje god da idu, jedno pitanje ih prati: Zašto se osjećam prazno čak i kada radim sve kako treba?
Odgovor je: Jer si napustio sebe da bi osvojio ljubav koju nikada nije ni trebalo osvajati.
Prestao si da se povezuješ sa sobom. Napustio si svoju radost, svoju mekoću, svoju intuiciju jer si naslijedio model ljubavi koji te naučio da su tvoje potrebe previše, da je tvoja tuga neprikladna, a tvoja ranjivost slabost.
Evo šta bi Jung rekao, istina koju muškarci moraju čuti pa čak i drhtećim rukama: Privilegija života je postati ono što zaista jesi.
Ne ono što su ti rekli da budeš. Ne ono što je njoj bilo potrebno da budeš. Ne ono što si morao postati da bi bio siguran. Već ono što si bio prije prilagođavanja i programiranja.
Da bi se vratio tom čovjeku ne treba ti više snage. Treba ti saosjećanje. Ne sažaljenje. Ne popuštanje. Nego nešto daleko hrabrije: Spremnost da sjediš sa svojom boli. bez potrebe da je popraviš, opravdaš ili ušutkaš. To je unutrašnje očinstvo. To je popravka. To je čin postajanja unutrašnjim vodičem kojeg nikada nisi imao. I to nije nježan put, to je brutalan, težak i bolan put. Jer kada prestaneš napuštati sebe, moraćeš se suočiti s tugom koju si cijeli život izbjegavao. U toj tuzi živi tvoje iskupljenje i u trenutku kad kažeš sebi: Vidim te.
Neću te više napustiti. Nešto se mijenja. Više nisi eho svog djetinjstva. Više ne moliš ljubav da te pronađe. Više ne pokušavaš zadobiti odobrenje duha. Napokon dolaziš kući. Ne njoj. Već sebi.
Cijeli život si pokušavao da ne postaneš kao otac, ali si tiho postao zarobljenik svoje majke, ne izborom, nego naslijeđem. I tragedija nije u tome što te ona iznevjerila. Tragedija je u tome što si njen glas nastavio održavati živim u svojoj glavi dugo nakon što je ona napustila prostoriju. Nisi znao drugačije niti bolje.
Carl Jung je razumio nešto što većina savremenih muškaraca ignoriše: Poenta rasta nije pobuna. To je odvajanje, s ljubavlju. Moje odvajanje se desilo prije više od 20 godina…
A tvoje? Podijeli svoje iskustvo ili mišljenje, jer samo kroz otvorenost i djeljenje možmo pomoći jedni drugima.
Hvala ti na odvojenom vremenu da ovo pročitaš.
Love, M