Priča o hodu bez puta

U životu često očekujemo odgovore ili objašnjenja, izvinjenja ili zaključke koji bi nam donijeli smiraj. Vjerujemo da će doći trenutak kada će sve imati smisla, kada će bol nestati, a sjećanja postati lakša. Međutim, život rijetko nudi takav luksuz. Ponekad, umjesto zatvaranja poglavlja, on nam ponudi nešto snažnije, a to je hrabrost da nastavimo dalje. Tako je bilo i sa Lanom…

Postojalo je vrijeme kada je Lana vjerovala da će odgovori donijeti mir. Čekala ih je kao što neko čeka proljeće; s nadom, s nestrpljenjem, s vjerom da će sunce istjerati sve sjene iz njenog srca. Ali odgovori nisu dolazili a proljeće je već tu. Nisu stigla izvinjenja niti je došao zatvarajući razgovor. Sve što je imala bilo je tišina, prazna soba i srce koje je još uvijek nosilo ožiljke od riječi koje nisu izgovorene, od ljubavi koja je otišla bez objašnjenja. A gdje je otišla? Da li je ljubav ikada bila tu?

Jednog jutra, dok je stajala pred ogledalom, pogledala je svoje oči. Nisu bile iste. U njima se više nije ogledala djevojka koja je tražila smisao u svakom "zašto". Umjesto toga, gledala je ženu koja je preživjela. Umorna, da, ali uspravna.

Tog dana nije odlučila da krene dalje zato što je sve zacijelilo. Nije krenula jer je bol nestala. Krenula je jer je shvatila da možda zatvaranje poglavlja ne postoji. Možda neka vrata ostanu otvorena zauvijek, ali to ne znači da moramo stalno kroz njih gledati. Kako to?

Hodala je kroz dane kao što vuk hoda kroz gustu šumu i ne tražeći jasan put, nego slijedeći ono što osjeća pod nogama. Bilo je dana kada bi zastala, kada bi se umorila. Bilo je noći kada bi sjećanja bila glasnija od tišine u sobi. Ali više nije bježala. Nije se više pitala da li je trebala ostati, da li je mogla drugačije, da li je bila dovoljna. Shvatila je, bilo joj je kristalno jasno, nije ona bila ono što je puklo. Bila je ono što je ostalo poslije. Koje olakšanje i blagi osmijeh na licu.

Ponekad je snaga samo disanje. Samo otvaranje očiju i spremnost da se proživi još jedan dan. Ponekad je hrabrost upravo to, ne boriti se, ne objašnjavati, ne pravdati, nego jednostavno postojati uprkos svemu.

Jedne večeri, dok je hodala obalom, more je bilo nemirno, baš kao i ona. Talasi su se lomili o stijene, kao što su se njene misli lomile o prošlost. U tom trenutku nije osjetila bol, osjetila je poštovanje. Prema sebi i prema svemu što je preživjela. Nije više bila ista žena. Bila je tiša i mudrija. Nije više tražila zatvaranje, tražila je dah, trenutak, korak.

I tada je shvatila ono što joj niko nikad nije rekao: ponekad život ne donosi kraj priče, nego novu verziju nas. I možda nikad nećemo znati zašto se nešto dogodilo, ali možemo znati ko smo postali uprkos tome.

Nekim ljudima, stvarima, danima nije potrebno reći zbogom. Potrebno im je reći "hvala što si me naučio da mogu i bez tebe".

I Lana je nastavila hodati. Ne ka zatvaranju, ne ka smislu. Nego ka sebi.

Jer ona nije ono što je slomilo njeno srce.

Ona je ono što je preživjelo kada je srce puklo.

I vratila se sebi i svojoj joga praksi, jača, odlučnija i zahvalnija. Udah, izdah, sve je onako kako treba da bude, vjeruj u to i budi Wu Wei.