MOJI STRAHOVI SU SEBIČNI

Šta se događa kada dio nas koji pokušava da ostane siguran počne odlučivati kako bi svi oko nas trebali živjeti?

U posljednje vrijeme drugačije razmišljam o strahu.

Ne o onim očiglednim strahovima.

Ne o strahu od visine.

Ne o strahu od mraka.

Ne o stvarima za koje odmah znamo da ih se bojimo.

Mislim na one tihe strahove.

One koji toliko dugo žive u nama da ih više ni ne prepoznajemo kao strah.

Strah od toga da ćemo biti ostavljeni.

Strah od odbacivanja.

Strah da nismo dovoljno dobri.

Strah od neuspjeha.

Strah da ćemo izgubiti ono što imamo.

Strah da ćemo biti pogrešno shvaćeni.

Strah od samoće.

Ponekad ti strahovi postanu toliko poznati da ih počnemo doživljavati kao dio sebe.

„Takav sam ja.“

Ali sve više se pitam koliko je toga što sam nazivao „sobom“ zapravo nešto što sam davno naučio kako bih se zaštitio.

I nedavno sam morao priznati sebi nešto što nije bilo ugodno.

Moji strahovi mogu biti sebični.

Ne mislim da nas sam strah čini sebičnima.

Strah je ljudski.

Neke od mojih strahova oblikovale su stvari koje su se dogodile prije nego što sam bio dovoljno zreo da razumijem šta se oko mene događa.

Nisam jednog dana sjeo i izabrao ih.

Život se dogodio.

Odnosi su se dogodili.

Gubici su se dogodili.

Odbacivanje se dogodilo.

Porodica se dogodila.

Svijet se dogodio.

I negdje usput, dijelovi mene naučili su kako da se zaštite.

Možda svi nosimo nešto slično.

Načine preživljavanja koji su nam postali toliko poznati da počnu djelovati kao da su zapisani u našim kostima.

U razumijevanju toga postoji nježnost.

Ali razumjeti odakle nešto dolazi ne oslobađa me odgovornosti za ono što danas činim s tim.

To je ono što učim.

Jer primijetio sam nešto kod sebe kada se uplašim.

Moj svijet postane manji.

Počnem razmišljati o onome što bih mogao izgubiti.

O tome kako bih mogao biti povrijeđen.

Hoće li me odbaciti?

Hoće li otići?

Hoću li biti dovoljan?

I, a da toga nisam ni svjestan, osoba koja stoji ispred mene polako nestaje iz mog vidokruga.

Njene potrebe.

Njeno iskustvo.

Njeni strahovi.

Njena sloboda.

Odjednom se sve počne organizovati oko toga da zaštitim sebe.

Moju sigurnost.

Moj bol.

Moj gubitak.

Moje preživljavanje.

I upravo tu strah može postati sebičan.

Ne zato što je sam strah pogrešan.

Nego zato što, kada strah preuzme kontrolu, postaje veoma teško vidjeti išta izvan sebe.

Mogu se držati nekoga zato što se bojim da ću ga izgubiti.

Mogu tražiti uvjeravanje i potvrdu zato što se bojim napuštanja.

Mogu postati kontrolirajući zato što me neizvjesnost plaši.

Mogu se povući zato što se bojim da ću biti povrijeđen.

Mogu se braniti zato što mi je priznati da sam pogriješio previše ranjivo.

Mogu tražiti odobravanje zato što negdje duboko u sebi još uvijek pitam: da li sam važan?

Iz perspektive straha, sve ovo može djelovati potpuno opravdano.

Ponekad čak i neophodno.

Ali s druge strane moje zaštite nalazi se drugo ljudsko biće.

To je ono što ne želim zaboraviti.

Jer niko od nas ne postoji sam.

Svaka odluka koju donesemo ulazi u neki prostor.

U odnos.

U prijateljstvo.

U porodicu.

Na radno mjesto.

U zajednicu.

Neko drugi osjeti posljedice načina na koji mi pokušavamo zaštititi sebe.

I možda samosvijest počinje onda kada prestanem pitati samo:

„Čega se ja bojim?“

I počnem pitati:

„Šta moj strah traži od drugih ljudi da nose umjesto mene?“

To pitanje za mene mijenja mnogo toga.

Jer imam pravo osjećati svoj strah.

Ali nemam pravo natjerati sve oko sebe da žive unutar mog straha.

Postoji razlika.

I ne mislim da je odgovor u tome da se borimo protiv svojih strahova.

Ne želim mrziti dijelove sebe koji su naučili kako da prežive.

Vjerovatno su u datom trenutku radili najbolje što su znali, sa onim što su tada razumjeli.

Neki od tih dijelova možda su me zaista zaštitili onda kada mi je zaštita bila potrebna.

Ali zaštita može nadživjeti opasnost zbog koje je nastala.

Nešto što nas je nekada čuvalo može s vremenom početi sprečavati da živimo.

I možda upravo zato svjesnost toliko znači.

Jer ono što ne vidimo može tiho donositi odluke umjesto nas.

Može birati naše odnose.

Naše reakcije.

Naše granice.

Naše ambicije.

Ljude kojima vjerujemo.

Ljude koje odgurujemo od sebe.

Stvari za kojima tragamo.

Stvari koje izbjegavamo.

A cijelo vrijeme možemo vjerovati:

„To sam jednostavno ja.“

Možda i nije.

Možda je dio toga samo ono u šta smo naučili da se pretvorimo kako bismo se osjećali sigurno.

U toj spoznaji postoji nešto veoma oslobađajuće.

Jer ako mogu vidjeti svoj strah, ne moram mu nužno biti poslušan.

Mogu ga saslušati.

Mogu se zapitati odakle dolazi.

Mogu razumjeti šta pokušava zaštititi.

A onda možda mogu zastati.

Dovoljno dugo da postavim još jedno pitanje:

„Kada strah ne bi donosio ovu odluku, šta bih ja izabrao?“

Ne očekujem da će odgovor uvijek biti jasan.

Ponekad strah govori veoma glasno.

Ponekad zvuči potpuno isto kao istina.

Ponekad se prerušava u sigurnost.

U ljutnju.

U kontrolu.

U nezavisnost.

Čak i u ljubav.

Zato mi je ovaj unutrašnji rad težak.

Zahtijeva iskrenost.

A iskrenost nije uvijek ugodna.

Ponekad samosvijest znači otkriti da se nešto za šta smo krivili drugu osobu zapravo događalo i u nama.

Ponekad znači prepoznati da je naša zaštita povređivala nekoga.

Ponekad znači priznati da je ono što smo nazivali ljubavlju sadržavalo i strah.

Da je ono što smo nazivali snagom sadržavalo nesigurnost.

Da je ono što smo nazivali nezavisnošću ponekad bio samo način da izbjegnemo ranjivost.

Ne govorim ovo iz mjesta nekoga ko je sve shvatio.

Još uvijek otkrivam svoje strahove.

Još uvijek posmatram načine na koje se kreću kroz mene.

Još uvijek učim razlikovati odluku koja dolazi iz straha od one koja dolazi iz nekog cjelovitijeg mjesta u meni.

I možda ću to učiti cijelog života.

Ne mislim da postati svjestan sebe znači postati neustrašiv.

Možda samo znači da strah više ne donosi svaku odluku.

Mogu ga čuti.

Mogu razumjeti zašto je tu.

Mogu imati saosjećanja prema dijelu sebe kojem je nekada bio potreban.

Ali prije nego što djelujem, mogu pogledati oko sebe.

Ovdje postoje i druga ljudska bića.

I njihovi životi su važni.

Njihove potrebe su važne.

Njihova sloboda je važna.

I njihovi strahovi su važni.

Možda postoji jedan mali prostor između osjećanja straha i pretvaranja u vlastiti strah.

Prostor u kojem možemo primijetiti.

U kojem možemo udahnuti.

U kojem možemo izabrati.

Možda upravo tu počinje odgovornost.

Ne u tome da krivimo sebe za ono što je u nas bilo usađeno.

Nego u tome da preuzmemo odgovornost za ono što zbog toga unosimo u svijet.

Još uvijek se mnogih stvari bojim.

I sve me je manje sramota to priznati.

Jer možda priznati svoje strahove nije slabost.

Možda je to jedan od prvih načina da prestanemo dopuštati da oni tiho upravljaju našim životima.

A kada ih konačno možemo vidjeti, možda možemo početi sebi postavljati pitanje koje je mnogo dublje od:

„Kako da se riješim ovog straha?“

Možemo pitati…

Šta moji strahovi traže od ljudi oko mene da nose?

I možda upravo hrabrost da na to pitanje iskreno odgovorimo predstavlja početak jedne druge vrste slobode.

original post: https://gamothum.substack.com/p/my-fears-are-selfish?r=8ij1ds