Mnogo je ljudi zajedno, ali bez ljubavi...i mnogo je onih koji se vole, a nisu zajedno...

Mnogo je ljudi zajedno, a nisu u ljubavi…nisu prijatelji.
Dijele sobu, rutinu, kalendar i navike. Znaju jedno drugom raspored bolje nego misli. Kroz život idu rame uz rame onako uhodano, poznato, skoro mehanički.
Izvana izgleda čvrsto. Iznutra je tiho… ali na pogrešan način. Tišina odgovara jer su udaljeni…

Mnogo je i onih koji se vole, a nisu zajedno.
Žive odvojene živote, u različitim gradovima, u različitim trenucima, nekad i u različitim verzijama sebe. Nose nekoga u mislima, u grudima, u sitnim svakodnevnim pokretima koje niko i ne primijeti…pjesma…miris…uspomene…zastaneš prije nego odgovoriš na poruku koja nikad neće biti poslana.

Biti zajedno ne znači uvijek birati jedno drugo.
A biti odvojeni ne znači da si pustio.

Neki ostaju jer bi odlazak bio glasniji od ostanka. Jer je lakše biti u komforu nego biti iskren. Jer prošlost može ličiti na ljubav kad se ne zagledaš malo dublje.
Drugi ostaju daleko jer je vrijeme pogrešno, jer strah zna biti uvjerljiv, jer to što nešto silno želiš ne znači da znaš kako to zadržati.

Ljubav nije mjesto.
Ne živi sama od sebe tamo gdje dvoje dijele krevet…a ne nestaje samo zato što ga ne dijele.

To je onaj tihi paradoks:
Možeš se probuditi pored nekoga i osjećati se sam.
Možeš biti sam i osjećati se shvaćeno.

Na kraju, ne boli ni blizina ni daljina.
Boli nesklad između onoga što jeste i onoga što osjećaš. 🤍