Uvijek počinje na isti način, SKORO uvijek

PRVI DIO

Tekst namjenjen prvenstveno muškom rodu, ali znam de će i većina žena ovo pročitati…al’ neka, tako treba da bude…jer sve dok žena ne prepozna i razumije ovo što slijedi promjena neće biti. Promjene koje će da pomognu oba partnera.

Gleda te ali ne onakvog kakav jesi, već onakvog kakvim te zamišlja da bi mogao postati. Možeš to da osjetiš u njenim očima, ako znaš da posmatraš!? Taj titraj nade...ili je to glad, čežnja? Misliš da te ona gleda, da te vidi? Ne, ona te mjeri, procjenjuje i skenira poput praznog platna, čekajući da naslika svoje remek-djelo. Ali to remek-djelo nisi ti. To to nikada nisi ni bio ali nisi moga to da vidiš i prepoznaš. Nakon ovog texta mnoge će ti stvari biti jasnije brate, a i vidjet ćeš sebe i nju čistije, realnije, zrelije...

A Jung… Jung nas je upozorio (pokušao, barem)

Ne riječima koje miluju, već mačem istine, oštrim i preciznim, kao čovjek koji je život proveo zureći u psihološki bezdan ljudske duše. Jung je cijeli svoj život posvetio mapiranju nesvjesnog,  tog tihog, skrivenog dijela nas koji djeluje ispod površine svijesti. I otkrio je nešto zastrašujuće o ženama: da se ne zaljubljuju u muškarce, već u ideju muškarca, u fantaziju ili u projekciju(e). I najstrašnije od svega toga je da većina njih toga uopše nije ni svjesna.

Možda misliš, ili si mislio, da je ona izabrala tebe, ali ono što je ona stvarno izabrala jeste lik kojeg je sama stvorila u svojoj mašti; psihološku lutku stvorenu da odigra ulogu u njenom privatnom filmu. A kad prestaneš odgovarati scenariju, ne mijenja se priča, mijenja se glumac. Uhhhh, nije lako za svariti ali je tako, po C Jungu.

Jung je ovu projekciju nazvao animus.

Unutrašnji muški arhetip koji postoji u svakoj ženi. I kad je taj animus (sa)zreo, neosviješten ili neizgrađen, on postaje tiranin. Ovo je nevidljiva sila zbog koje žene trče za “opasnim” likovima (neki dan smo pričali na ovu temu, ti i ja) i odbacuju dobre, normalne momke.

Jung ovo nije uljepšavao. Nazvao je to duhovnim opsjednućem, stanjem u kojem žena više ne djeluje iz vlastite svijesti, već iz sjenke svog unutrašnjeg muškog ideala. Tata, gdje si bio kad sam te trebala?

A muškarci? Mi to ne prepoznajemo…
Potrebno je da zamijenimo želju s razumijevanjem i da više nemiješamo izabranost sa spoznajom ove istine. Vjerujemo kada nam kažu da smo drugačiji a zapravo smo samo novo lice s ulogom koju uvježbava još od djetinjstva. I kada se iluzija sruši, kad maska sklizne muškarac ostane zbunjen, izdan, posramljen. Pitamo se: “Šta sam pogriješio?”

Ali niste pogriješili. Samo ste prestali biti uvjerljiv glumac u tuđem scenariju i režiji.

Jung je rekao: jedini izlaz je kroz proces je individualizacija.
Cijeloživotni put postajanja cjelovitim, autentičnim, u sebi. A evo i istine koju je teško progutati: većina muškaraca nikada i ne započne taj put. Naučeni su(smo) da tražite odobravanje, da se dokazujete, da dozvolite da vam žene određuju vrijednost (mama, šta mi uradi, hahahahaha). I dok god to radite na taj način bit ćete zamjenjivi glumci u istom filmu, iznova i iznova.

Individuacija nije glamurozna. Ona je surova. Al’ baš. Traži da se suočiš sa sobom! sa slabim, nesigurnim, slomljenim dijelovima svoga bića. Zahtijeva da prestaneš kriviti žene što te ne vide i počneš naizad vidjeti sebe. Staviti fokus na sebe.

Jer, Jung je znao ono što većina nikada neće razumjeti:
Muškarcem ne postaješ kada te neko izabere. Muškarcem postaješ kada izabereš sebe.
Ne stičeš vrijednost kroz ženinu ljubav. Stičeš je tako što stojiš sam, budan, odgovoran, živ.
Muškarac koji je susreo i osvjestio vlastito nesvjesno ne može biti zaveden projekcijom. On više nije lutka u tuđem snu ;-). On je autor svoje stvarnosti.

Jung je rekao: najveća tragedija modernog muškarca nije odbacivanje već spremnost da se pretvori u bilo šta samo da bi bio prihvaćen. I onda ti to zoveš kompromis, zoveš to partnerstvo, ljubav. Ali Jung je to nazvao drugim imenom: samoprevara. Ajjoooojjjj 

Jer muškarac koji ignoriše vlastiti duhovni razvoj postaje rob ženskih projekcija. Poput mokre gline, oblikuje se u ono što žena želi a ona ni sama ne zna šta tačno želi. E pa ti sada vidi…

Prestaješ biti muškarac, postaješ maska. Smiješ se, klimaš glavom, pristaješ. I polako zaboravljaš ko si bio prije nego si stavio tu masku.

A žene?
One to osjete. Osjete to više nego što možeš zamisliti.
I ono što misliš da će ih vezati za tebe poslušnost, predvidivost, stalna dostupnost, upravo to ih odbija. Prestani misliti, znaj!

Zašto? Jer ženski instinkt, Jung nas je učio, ne teži udobnosti. Teži misteriji. Riziku. Muškarcu kojeg ne može do kraja definisati, a posebeno ne kontrolisati.

U trenutku kad se ogoliš bez granica ne postaješ više voljen. Postaješ nevidljiv. Zamjenjiv.

I tu je paradoks koji većinu drži zarobljenom: Više se bojiš biti sam, nego biti lažan.
Radije izgubiš sebe nego nju. Radije živiš ulogu (ponekad i sporednu).

Jung reče: dok muškarac ne zagrli samoću neće nikada biti slobodan. GRLI JE!
Napisao je: individualizacija je put za one koji se ne boje umrijeti prije nego što stvarno umru.
Jer treba da umreš kao lažna verzija sebe da bi nešto stvarno moglo da se rodi.

Sada, evo nečega što niko ne želi reći naglas: individualizacija je usamljena. Strašno usamljena.
Jer kad kreneš tim putem, vidiš stvari koje više ne možeš “ne vidjeti”. Počneš prepoznavati igre ljudi, maske koje nose, laži koje sebi govore da bi se osjećali sigurno.

I kad to pokušaš podijeliti s drugima, ismijavaju te. Kažu da si hladan i arogantan, narcis, preozbiljan, površan, predubok, itd.
Kažu da si ti problem.

Ali nisi ti problem. Ali nisi ti problem. Ali nisi ti problem. Kontaš?

Ti si ogledalo. A ljudi mrze ogledalo kada im pokaže nešto što ne žele da vide.

Jung je to dobro znao. Proveo je decenije proučavajući pacijente koji su bili prestravljeni da se suoče sa vlastitom sjenkom; tim mračnim, potisnutim dijelovima svoje psihe koje su odbijali priznati.

A žene, upozoravao je Jung, često odrastaju u kulturama koje ih nagrađuju za izbjegavanje tog suočavanja. Uče ih da su čiste, emocionalne, intuitivne, i potpune baš takve kakve jesu. Jung u to nije vjerovao. Moża nećeš ni ti više nakon ovog shvatanja…

On je pisao da najveću opasnost za ženu predstavlja njen nesvjesni animus. Njen unutrašnji glas koji govori lažnom sigurnošću, lažnim autoritetom i lažnim moralnim superioritetom. Upozoravao je da Jung, ako se žena ne suoči i ne integriše tu svoju unutrašnju mušku silu, ona postaje njen zarobljenik, projektujući je na svakog muškarca kojeg sretne, kriveći njih za rat koji sama odbija voditi unutar sebe.

I evo tebe, paša moj, misliš da si njen spasitelj, misliš da ćeš biti izuzetak, misliš da će izabrati baš tebe ako je dovoljno jako voliš, ako se dovoljno dokažeš, ako se dovoljno potrudiš. Ali tako projekcija ne funkcioniše.

Jung je govorio da je projekcija lopov. Ona krade stvarnost i zamjenjuje je iluzijom.
I sve dok se muškarci i žene ne probude iz te iluzije, osuđeni su da ponavljaju istu tragediju iznova i iznova. Jedni druge krive a nikada ne shvataju da oboje plešu sa vlastitim sjenama. Pitaj me o mojim tragedijama, hahahahahha.

I tu leži najironičniji obrt. Žena koja te nekada gledala kao heroja, jednog dana će te vidjeti kao neprijatelja. Ne zato što si se ti promijenio, već zato što nisi ispunio fantaziju koju je ona nesvjesno projektovala na tebe. A ona toga nije niti će biti svjesna sve dok to neosvjesti u sebi. Koncept svjesnog i budnog muškarca ili žene.

Jung je to nazvao neizbježnom psihološkom izdajom kada nijedna strana ne preuzima odgovornost za vlastiti unutrašnji svijet. Nisi je slagao. Nisi je izdao. Samo si razočarao nevidljivog lika kojeg je izmislila u svom nesvjesnom umu. Nikad nisi ni bio taj lik. I zato ti zamjera. Ne zbog tvojih mana, već zato što nisi ispunio mit koji ti nikada nije rekla da igraš. Nije ni ona sama znala.to…

Jung je jednom rekao: „Ljudi će učiniti sve, bez obzira koliko apsurdno bilo, da bi izbjegli da se suoče sa sopstvenom dušom.“ A nigdje to nije istinitije nego u romantičnim vezama…

I tako, došli smo do kraja prvog dijela ovog posta. Sada meditiraj na ovo i vidimo se u drugom djelu…