Dva tijela, jedna svijest, jedan puls…

U mom životu bilo je trenutaka koji se ne mogu objasniti riječima, samo tišinom između dva daha. Ali, ipak se to nekada može malo objasniti i riječima, samo mali dio. Veći dio je stvar ličnog doživljaja koji mogu da razumiju samo oni koji su imali slična iskustva…

Trenutak kada se dvije duše prepoznaju…kada se Shiva i Shakti prepoznaju, svemir prestaje da diše za trenutak. To prepoznavanje nije po imenu, ne po licu, nego po vibraciji. Trenutak kada sve ima smisla. Jer to nije susret dvoje ljudi. To je susret svijesti i energije, susret neba i zemlje, tišine i vatre.

Shiva stoji nepomičan, poput planine, čista svijest, prostor, prisutnost. A Shakti dolazi kao rijeka… puls, pokret, životna sila, ekstaza. Kada se njih dvoje dotaknu, ne dodiruju se tijela već se bude svjetovi.

Nije to obična ljubav, to je alkemija.

Dva tijela, dva svijeta, dvije rane, dvije potpuno različite životne priče, spojile su se u jednu istinu. Ne kroz priču, ne kroz razum, već kroz prisustvo. Kroz pogled u kojem više nije bilo “ti” i “ja”. Samo mi. Nema više odvojenosti i nema više straha.

Kada se dvije duše zaista prepoznaju, ego se povlači a granice se tope. Nestaje potreba da se objašnjava, dokazuje, posjeduje. Ostaje samo osjećaj doma, u nečijem dahu, u nečijoj tišini, u nečijoj blizini. Shiva ne uzima, on prima. Shakti se ne predaje, ona teče.

To nije spajanje tijela. To je spajanje svjetova, van zemaljskih.

Muška i ženska energija prestaju biti suprotnosti i postaju krug. Snaga i nježnost, vatra i voda, tama i svjetlo, sve se to sjedinjuje u jedan puls, jedan ritam i jedan dah.

Ne postoji više vanjsko. Postoji samo unutrašnja tišina u kojoj dva bića dišu kao jedno.

Udah, izdah I prostor izmedju

Njihov dah se spaja gdje udah nije njegov a izdah nije njen. Taj dah postaje svijest. U tom prostoru tijela postaju hramovi a dodir postaje molitva. Pogled postaje inicijacija u nepoznato, a opet poznato. U tom prostoru ne postoji vrijeme, niti postoji prošlost ni budućnost. Postoji samo prisustvo, ono čisto, sirovo, sveto prisustvo.

I tada shvatiš:
Smisao ovog života nije u uspjehu, nije u ciljevima, nije u dokazivanju. Smisao je u prepoznavanju. U susretu koji te razgoli do duše i kaže: “Evo te, sada si cijel(a). To je ono što si oduvijek znala da postoji ali nisi to iskusila” I tada se rađa sveto jedinstvo, ne kao ideja,
nego kao iskustvo. Jer kada se dvije duše spoje na tom nivou, više nisu dvije. Postaju jedna svijest u dva tijela. Jedan izvor u dva oblika i jedna ljubav u dva srca.

Ekstaza bez potrebe, ljubav bez posjedovanja i bliskost bez gubitka sebe.

U tom trenutku, ne postoji svijet vani. Postoji samo unutrašnji svemir u kojem se svjetlo i tama ljube. Shiva i Shakti se ne traže, oni se sjećaju jedno drugog. Jer njih dvoje nikada nisu bili razdvojeni. Samo su igrali igru zaborava da bi ponovo osjetili svetost prepoznavanja i spajanja.

To je alkemija tantre.  To je smisao jer je sveto. To je razlog zašto smo ponovo došli ovdje.

I zato želim svima to iskustvo. Da barem jednom u ovom životu osjete kako izgleda kada se svijest i energija spoje u jedan dah, da osjete kako izgleda kada se ne traži, kada se ne boji, kada se ne glumi.

Dva bića, jedna duša, u jednom dahu. Shiva vidi Shakti ne očima, nego prisutnošću dok Shakti osjeća Shivu ne kožom, nego dušom. U tom trenutku, ne postoji svijet vani. Postoji samo unutrašnji svemir u kojem se svjetlo i tama ljube.

Dva tijela, jedna svijest, jedan puls…

Shiva.
Shakti.
Jedno.

P.S.
Ovakvi susreti dolaze kada su srca spremna. Ne iz potrebe, ranjenosti ili traženja spasa u drugome, ne iz praznine nego iz unutrašnje cjelovitosti.

Za susret Shive i Shakti potrebna su dva bića koja su naučila voljeti sebe. Koja su zagrlila svoje rane i pretvorila ih u mudrost. Dvoje ljudi koji su slobodni da vole bez da budu kontrolisani vanjskim svijetom i naučenim obrascima.

Jer samo iscijeljeno srce zna voljeti bez straha, bez vezivanja, bez gubljenja sebe…bezuslovna ljubav.

Samo kada su rane viđene, priznate i transformisane, susret postaje alkemija a ne projekcija. U suprotnom, on ili ona bježe i povlače se jer znaju da nisu spremi za ovakvu vrstu bivanja. Nervi sistem zvoni za uzbunu, ovo mi nije još poznato, za ovo nisam još spremna(an).

Shiva ne dolazi da popuni prazninu. Shakti ne dolazi da izliječi muškarca. Oni se susreću jer su već cjelina. I zato je ovaj susret rijedak, svet, dubok i neizbježan.

Jer to nije bijeg od sebe, to je povratak sebi kroz drugo biće. Tada se susret ne dešava da bi nas spasio nego da bi nas podsjetio koliko smo mi već cijeli i dovoljni.